Uz značajno povećanje potražnje za nehrđajućim čelikom, potrošnja nikla je rasla iz godine u godinu, što je dovelo do rasta cijena.
Tokom Drugog svetskog rata, nikl je bio strogo kontrolisan od strane određenih zemalja kao strateški materijal, što je rezultiralo velikom nestašicom. Stoga su Sjedinjene Države, Njemačka i druge zemlje započele istraživanje nehrđajućeg čelika koristeći mangan kao zamjenu za nikal. Kroz-dubinsko istraživanje, Sjedinjene Države su finalizirale dizajn čelika zamjene za mangan-azot nikal-, razvijajući seriju austenitnih nerđajućih čelika s visokim sadržajem{5}}mangana, odnosno seriju 200.
Kako se situacija sa opskrbom niklom u Sjedinjenim Državama postepeno poboljšavala, proizvodnja nehrđajućeg čelika više nije bila ograničena nedostatkom sirovina, pa stoga serija 200 nije doživjela dalji značajniji razvoj. Nekoliko Indijaca koji su učestvovali u istraživanju i razvoju nehrđajućeg čelika serije 200 vratilo se u Indiju i, s obzirom na nacionalne uslove Indije-bogate manganom, ali nedostatke nikla-, vratili su sorte nehrđajućeg čelika serije 200 razvijene u Sjedinjenim Državama radi daljeg istraživanja i primjene, postigavši veliki uspjeh. Međutim, zbog namjernog dodavanja Mn u hemijski sastav, on takođe ima karakteristike da se teško deformiše, da ima lošu obradivost i da ima veliku čvrstoću, ali nedovoljnu plastičnost u pogledu mehaničkih svojstava. Stoga je potrebno prilagoditi metalurški i kemijski sastav kako bi se optimizirala njegova mehanička svojstva i dobila najbolja kombinacija čvrstoće i plastičnosti.